Jedne suncem okupane subote mjeseca rujna godine 2026. Književno-likovno društvo „Berislavić“ odlučilo je pozvati sve ljude dobre volje i otvorena srca na šareni dan umjetnosti, glazbe, rukotvorina, dizajna i dobre energije u javnom prostoru u brodskoj Pijanoj ulici.
Dio te kreativne atmosfere smo bili i mi. Naša nastavnica Maja Šimić, koja je također članica KLD „Berislavić“, predložila je članicama Literarno-recitatorske skupine Osnovne škole „Đuro Pilar“, PŠ Kolonija da joj se pridruže na festivalu. U pratnji nastavnice su bile Katja Perković i ja, Sofija Gelemanović iz 7.d. Veselile smo se što smo čule dvije pjesme, jednu bez naziva i drugu Odlazak koje je napisala nastavnica, a čitao ih je gospodin Saša Safundžić uz pratnju gospodina Zorana Tomca na gitari.
Festival je donio susret boja, ideja, ljudi i pozitivne energije posvećen stvaralaštvu i zajednici pa smo tako na kraju mogle birati između oslikavanja tijela kreativnom tetovažom ili izrade neobično lijepe frizure!
Svakako jedno lijepo i kreativno provedeno subotnje prijepodne!
Tekst napisala:
Sofija Gelemanović, 7.d
…
Oči koje su izgubile nadu
još uvijek traže tvoj trag,
u tišini čuvaju davnu ljubav,
u srcu joj daju posljednji zagrljaj.
Znaš li što znači rastanak,
kad riječi ostanu bez glasa,
kad jedan odlazi bez povratka,
a drugi još čeka do kraja?
Nekada, negdje, nekako,
srest ćemo se možda opet,
na istom nebu, pod istim zvijezdama,
ali s nekim drugim životom.
Tko će ti pokoriti srce
kad mene više ne bude?
Tko će ti nebo usrećiti
kad tišina zauzme sobu?
Možda ćeš jednom zaboraviti
koliko sam te voljela,
ali kad ti noć dotakne prozor,
sjeti se — bio si moja najljepša nada.
I ako nas sudbina razdvoji,
ako nas vrijeme odnese daleko,
jedan će dio mene BITI
tamo gdje si mi bio sve.
Maja Šimić
Sl. Brod, 23. 7. 2023.
Odlazak
Odlazak šuti na kraju dana,
dok tama prekriva prašnjavi drum.
Koraci nestaju u daljini,
a ja još stojim i čekam njihov šum.
Reci mi, mali čovječe,
odlaze li svi kad svane zora?
Ima li puta koji ne vodi
prema vratima zatvorenim od bola?
Smrt je crna ruža u mojim rukama,
njezine latice mirišu na kraj.
Čuvam je tiho, bez ijedne riječi,
kao posljednji dar.
Tisuću kazni nosim na leđima,
tisuću pitanja bez odgovora.
Za svaki san koji je nestao,
za svaku ljubav što nije dočekala jutra.
A jedna cesta i dalje me zove,
negdje iza tame postoji put.
Možda ne vodi ka svjetlosti,
ali vodi dalje — i to je dovoljno.
Pa ako svi jednom moramo otići,
neka za mnom ne ostane plač.
Samo jedna crna ruža na cesti
i trag mojih koraka kroz mrak.
Maja Šimić
Slavonski Brod, 13. 10. 2025.